sutra ili malo sutra
petak, 11.12.2009.
Ostajem
Ostaje prah.
Kao da nas dugo nije bilo…
Na ormarima prašina,
na slikama mrlje,
prah na svemu što se snilo…
Ostaje noć.
Kao da nismo palili svjetlo…
U sobama našeg zamišljenog doma,
u kaminu bez ognja,
u svemu gdje bili smo netko…
Ostaje tuga.
Kao da se nismo veselili…
Gledajući se oči u oči,
vodeći ljubav u postelji,
kao da smo preselili…
Ostaje tišina.
Kao da nismo govorili riječi…
U hodnicima od mramora,
u ovalnom predvorju,
u svakoj slučajnoj sreći…
Ostajem ja.
Kao da još si moj…
U tajacu soba,
u svakom od čarobnih doba,
u tvojim košuljama od svile,
ostajem tamo gdje druge nisu bile…
Ostajem ja.
Kao da još te imam…
U vrtu ljeti njegujem cvijeće,
kraj peći čučim kad bude zima…
Ostajem ja.
Kao da slušam tvoj zov…
Na svaki poriv idem u lov…
Kao da hodam u snu…
Ostajem ja.
U tamnim kutima kuće…
U svežnju sušenih ruža,
na svojoj strani kreveta,
u svemu što samoća pruža…
Ostajem ja.
Kao da imam tvoj gen…
Negdje duboko pod kožom,
kao da nisi njen,
kao da si moj…
Samo moj…
Ostaje noć.
Kao da nismo palili svijetlo…
U sobama našeg zamišljenog doma,
u kaminu bez ognja,
u svemu gdje bili smo netko…
četvrtak, 22.10.2009.
Ko` se nada-magarac.
Ja sam, ti si, on je, Vi ste.
Tako je bilo nekad. Znalo se točno tko je tko.
Danas, malo tko zna. Ali opet, danas...malo tko je netko.
Šaka prijatelja u koje imam povjerenja, radost kad ih vidim, strepnja kada odu, plaća 15-og, osmjeh neznancu, slučajna, ali savršena fotografija, jutro i miris kave.
Fine, turske, ne ove usrane iz aparata. Ali...
Nada.
To vam je jedna podmukla kučka. Nada nije osoba. Da je osoba lako bismo je mogli ubiti. Sjekirom. Ili izbosti vrlo hrđavim nožem pa ostaviti negdje gdje je dugo neće pronaći, dovoljno dugo da crkne u vlastitom gnoju.
Nada nije stvar. Kao, primjerice, vaza za cvijeće. Da je stvar, mogli bismo ju opizdeknuti o zid, osloboditi se prokletstva, baciti ju u kantu i čekati prvi utorak da dođu smetlari u narančastom kamionu.
Mogli bismo gledati s prozora kako ju odvoze na deponij ostalih
sranja što ih ljudi bacaju. Da je Nada vaza mogli bismo ju pokloniti kao dar za godišnjicu braka paru čiji je brak ionako u guzici pa evo vam i ova vaza po imenu Nada i nek sve ide u tri strinine.
Nada, suprotno općeprihvaćenoj činjenici, nije čak ni kurva.
Jer kurva se jebe za novac. Dakle, ona daje ako ti njoj daš.
Kad joj platiš, sprema pare, oblači se,
u ogledalu (ako ima neko u blizini) provjeri frizuru i za sobom
zatvori vrata.
Nema je. Ne ostaje te jebati. To je već učinila. A ni to ne bi da joj nisi platio.
Kurva dolazi kad joj kažeš da dođe.
Nada dolazi. I točka.
Taj seks plaćaš dok si živ. Istina, tu i tamo doživiš nekoliko super orgazama. Ali, brate mili, skupo je.
Dakle, Nada je neuništiva. Zavodljiva. Miriši na pobjedu.
A svi znamo kako je to fina aroma.
Nada te uznemiri, postaneš znatiželjno đubre koje fantazira o mogućim pozitivnim ishodima, o luksuzima, o beneficijama. O miru. Želiš ostati skroman, sam sebi govoriš:"Ne nadaj se i nećeš se razočarati." Istina.
Ali Nada ima pilulu za takve rečenice, odjebe ih u sekundi,
ti možeš misliti na druge stvari i, u pravilu, ne mijenjaš svoje ponašanje, ali više nisi isti. Piješ kavu, odlaziš po kruh i novine, dereš se pod tušem toliko da je zadnjih tjedan dana susjedova koza prestala davati mlijeko,
ipak-uvjeren si da pjevaš,sve to...ali više nisi isti. Zaražen si. Kontaminiran. Inficiran.
Zadržavam pravo ostati skromna iako sam i sama pokleknula pred ozbiljnom prijetnjom da me zahvati nadomanija, pozivam na borbu i prosvjed, pripremite plakate, kupite flomiće, preplavimo ulice i trgove,"SAY NO TO HOPE", pisat` će...
Volim biti sretna "zbog drugih". Volim navijati, dati potporu kad lelujaju, predvidjeti pad, pomoći da ustanu. Ponekad se to vrati kao prijateljstvo, što je slučaj ovih dana, a ponekad se vrati kao hi-kick pa te zakuca u betonski pod, što je, također, slučaj ovih dana... Ovisi od koga se vraća.
Jesam li zbog toga budala? Ako jesam, onda sam ona od sretnijih.
No, jesam li gubitnik?
Nadam se da nisam.
Ah, evo je opet...dovraga.
Ja sam on, ti si ja, on je Vi.
srijeda, 30.09.2009.
Dan
Dan
Jutrom započinjem pjesmu,
to je klišej,
osjećam obvezu prema njemu,
here comes...the day...
Njega ne zanima što sam pojela sve nokte,
nisu mu važni moji papiri
i note.
On nije došao svirati.
Došao je da se probudi.
Da progleda.
Ne zna što će vidjeti i hoće li to biti
nešto lijepo ili ružno.
To ga ne brine, jer tako dugo je tup...
Od života je dovoljna iskra tek.
Prava riječ u pravom trenutku,
prskanje sočne jabuke kad ju zagrizeš
i spoznaš njen savršen sok ,
sunce u sumrak sakrije sve mane na tvom licu
i lijep si...kako si lijep...
A vrijeme ide.
Ljudi te vole i mrze,
zaboravljaju i pamte.
Izgaraju i plamte...
Najzad, probuđenom srcu nije nužan vodič.
To su srca buntovne vrste.
Sa zakovicama i u koži.
Divlja i neposlušna.
Bez doma...
Ništa nije ostalo.
Ni dodir usana, pomalo ispucalih od vjetra,
ni prsti kroz kosu, ni sjaj...
Samo kalup njegova lica u mojim dlanovima.
Noć za kraj, još jedan
stari klišej,
sama sam
at the end of the day...
petak, 04.09.2009.
Blackout
"Što vam nije jasno? Nema struje-nema goriva. "-rekla sam nakon što sam se pola sata trudila biti fina prema kupcu. Sve do trenutka kad sam shvatila da je isti tek nerazumni debos kojem bi bilo jasnije da sam ga odmah pogodila šakom u oko. Tim jezikom debosi komuniciraju.
Jebem ti struju.
Dan je tekao po svom utabanom tragu pritiska i nervoze, bez imalo milosti prema nama, najjebanije rangiranim djelatnicima firme. Kad nitko ne zna kako, zovu nas i pitaju "Kako?!". Kad nitko ne zna zašto, nas pitaju "Zašto?!". Kad nitko ne zna krivca, pogađate, mi smo krivi. I tako iz dana u dan, naučila sam to podnositi s nadom stisnutom u šaci, otići ću jednog dana, majku vam vašu, pa kad dobijem papire i zadnju plaću samo me pogledajte, onda me samo pogledajte i napokon ćete čuti što o vama mislim, vi, nepristojni, lijeni, napirlitani majmuni bez manira.
Moja isprika majmunima.
On ulazi. Kupac broj tisuću i nešto, čir mi proradi kad čujem otvaranje vrata.
"Dobar dan,izvo..."-govorim, rutinski, ali on me, zapravo, ne sluša. On je došao i jako je ljut. Crvenog lica. Znojan. Razjeban.
"Šta dobar dan, kurac je dobar dan, šta vam je s agregatom?! Stišćem pištolj, a gorivo ne ide...koji kurac?!"-evo ga. Debos.
"Gospodine, smirite se,"-da, gospodine, nabijem vam taj pištolj u dupe salasto pa ćete se onda smiriti, pomišljam, ali nastavim u revijalnom tonu, -"dozvolite da vam objasnim. Naime, nestalo je stru..."-prekida me. Opet.
"Šta? Šta je nestalo? Struje? Ma jebem ja mater i tebi i pumpi i elektri!! Kako da ja sad nastavim putovanje?! Ha, mala? Da ste prava pumpa imali bi agregat za ovakve slučajeve, a ne ovo sad sranje,,,ma jebo te,,,"-debos galami dok stoji na vratima koja ga neumorno gurkaju po leđima, jer su to ona vrata na senzor. Ali on za to ne mari. Njemu je prazan rezervoar i zbog toga mi jebe mater. Aha. Pa dobro...
"Nema potrebe da budete bezobrazni. Nestalo je struje i mi sada možemo samo čekati da se vrati. Ja sam samo blagajni..."-nisam dovršila.
"Pa ti radiš tu, kaj ne?! Poduzmi onda nekaj, ovo je sramota, svi ste redom čobani, stojiš tu za kasom ko glupača i gledaš mene kak se mučim s pištoljem, a znaš da ništa ne curi..."-bio je još glasniji i neugodniji.
Ali, gospodo draga, čovjek može podnijeti koliko može. I ja sam samo čovjek.
Debos je bio zauzet izvikivanjem uvreda na moj račun tako da nije primjetio kako se nalazim tik do njegove tjelesine razapete na senzorskim vratima. Stisnula sam šaku, neka mi vrati, spremna sam na taj scenarij, ali njegova se usta moraju zatvoriti.
Pogodila sam ga posred namrgođene face, nije to očekivao.
Osjećaj je bio izvanredan.
Zateturao je korak unatrag, taman toliko da se našao van pumpe. Vrata na senzor su osjetila olakšanje, kao i ja.
U sekundi se sjatilo cijelo čudo mojih kolega, gledaju njega, gledaju mene, pundža mi se naherila, oči mi se cakle, tresem desnicom jer me boli od udarca, ali imam tako sladak smiješak na licu, prava zadovoljština.
Debos želi ući. Želi mi još malo jebati mater. Želi mi razderati službenu košulju i slomiti tri rebra. Želi me zabiti u jebenu Ledo škrinju što stoji pokraj ulaznih vrata na senzor.
"Kučko mala, razbila si mi nos, tužit ću te, krv mi curi..."-siktao je dok su male crvene kapi dekorirale betonsku terasu...
"Neka curi, kad već gorivo neće."-rekla sam i povukla se u ured svog poslovođe svjesna da ću možda već u ponedjeljak biti na burzi.
"Jesi dobro? Hoćeš vode?"-pitao me Krešo. Poslovođa.
"Ma dobro sam. Znam da sam trebala ostati smirena, kupac je uvijek u pravu, čak i onda kad mi jebe mater bez nekog posebnog razloga, ali čuo si ga, jebo te, pa pretjerao je, a i dobila sam mengu, nisam zapalila od jutros, nervozna sam i lik je ovo zaslužio. Reci kad da dođem po papire, sve je snimljeno na kamerama, kad direktor ovo vidi gotova sam pa onda..."-verglala sam ko navijena, i dalje tresući desnu ruku koja je počela oticati...
"Slažem se sa tobom. Zaslužio je. A kamere...mala, nema struje-nema kamera... Idem ti po oblog za tu tvoju desnicu koja je, usput rečeno, prilično dobra."-rekao je Krešo, uz blagi hihot i tapšanje po ramenu.
Naslonila sam glavu na zid, pogledala u strop i drhtavom desnicom usnama primaknula pljugu, da dođem sebi.
5 minuta kasnije došla je i struja...
utorak, 25.08.2009.
Kako sam nekad mislila da znam
Uzmi najbolje brašno, kreni peći kruh.
Onako fin, koji miriše i izgleda kao da će trajati vječno.
Upali neku glazbu, neku koju najviše voliš, od koje ti se naježe dlake
na podlakticama i zaputi se u kuhinju, radnoj podlozi.
Prosipaj brašno, umijesi tijesto...utetoviraj svoje dlanove u tu smjesu,
žućkastu poput neke vjenčanice u kojoj se davno udala nečija baka...
Tako je meko i podatno, i ti dobiješ osjećaj da sa time pred sobom
možeš nahraniti tisuću ljudi.
Ne možeš, ali osjećaj te čini sretnom.
Pusti suzu.
Pod rukama je tvoje djelo, toplo od tekuće krvi pod tvojom kožom,
izgleda kao da i ono samo ima vlastito pulsirajuće srce.
Kao da je i ono sretno. Da, sad si već sigurna...
Sve to stavi u posudu i peci na odgovarajućoj temperaturi
neko zadano vrijeme...
Čekaj.
Čekaj.
Čekaj.
Nije ti teško čekati jer znaš da će biti ukusno.
Ugodno.
Poput glazbe koju si slušala.
Vrelo.
Poput orgazma koji si doživjela jutros u 06 h i 18 minuta.
Čekaš jer naprosto znaš.
Stojiš, kažiprstom pomičeš zavjesu blijedo zelene boje i promatraš
svoje mirno dvorište.
Zatvaraš oči i posve opijena mirisima pečenog kruha zamišljaš
kako tim dvorištem trče djeca. Srce ti počne plesati tango.
Pećnica zazviždi.
Ti si već tamo.
Kruh izgleda prekrasno. No, ti si to već znala.
Sada zamisli čovjeka koji ti je priuštio orgazam u 06 h i 18 minuta.
Zamisli da on nosi teške, crne čizmetine. I da dođe u tu tvoju
mirisnu kuhinju, tebi opali šamarčinu, uzme taj jebeni kruh i tom
svojom čizmom na njega stane.
Jesi li? Dobro.
E pa tako nekako sam se ja osjećala kad mi je rekao da ćemo
svatko svojim putem.
Kao pocmekani klinci u mom dvorištu, kao obraz zažaren
od pljuske, kao kuhinjom razbucan kruh,
koji sam čekala da ispadne fin.
Čekala, jer sam znala.
Pardon.
Jer sam mislila da znam.
nedjelja, 16.08.2009.
Evo banke, cigane moj
Opustjeli grad. Blagdan Velike Gospe. Kloštar Ivanić. Veeelika fešta.
Kad sam bila dijete, to je bilo nešto. Tjedan dana prije fešte biralo se po dućanima što će se obući na taj važan dan. Na taj špancir po trgu srednje veličine gdje se sjati i staro i mlado, iz sela i gradova. Posvuda se osjeti miris pečene janjetine, ali kad se približiš i vidiš da je krvava iznutra, ona zlaćana korica više ne golica tvoje nepce.
Radila sam prvu smjenu, na starom mjestu, sa starim kupcima, za koje već dok ih vidim znam što će kupiti i kojom će mi novčanicom platiti. Znam hoće li posegnuti za novinama ili pola sata bauljati po dućanu i na kraju izaći sa jednom lizalicom. Sve ih znam. Pa čak i strance što se ovih dana muvaju po Zagrebu (i ostalim predjelima naše lijepe zemlje), njih nije teško pročitati. U nedostatku hrvatskih izraza sporazumijevamo se na talijanskom, engleskom, njemačkom, rukama, nogama, grimasama...
No, da se vratim na onaj trg srednje veličine. Kao što rekoh, radila sam prvu smjenu. Noge su mi prestale ličiti na noge, a bogme je i osjećaj bio takav. Na rukama su poiskakale žile nalik na reljefe nekih razgranatih rijeka, ustala sam u 5 ujutro pa smatram da nije potrebno navoditi kako su mi izgledale oči. A još i jebena ambrozija.
I što sad? Dilema. Stigla sam kući, u autu bez klime, sjebana od nedostatka prometne kulture na cestama, sa tri psovke više na jeziku i u ozbiljnom deficitu energije. Trebam tuš. Trebam hranu. Trebam odmor.
"Kad ćeš biti gore?"-dobivam SMS, frendica i njen dečko, uskoro suprug, pitaju, žele se naći "gore", na trgu, da se vidimo, prokomentiramo sve te šuše kaj su napokon dočekale dan da iz ormara izvuku svoje najbolje komade i prošetaju svoje preplanule nogice. A kako? A zašto?! Nemam volje, nemam moći.
Na koncu smo se dogovorili u 20 h i 30 minuta "Kod bunara". To je, kao, neki centar centra.
A znala sam što me čeka. Njh dvoje, par. Ja sama ko pas. Ko njihov pas. Izgubljena duša u svijetu parova. Rasparena čarapa. Uljezna.
Iako su se trudili da sve to izgleda kao da smo ekipa, a ne 2:1. Možda su uspjeli zavarati druge, ali mene ne. Ja sam sebi i dalje bila rasparena.
Jebeš ga, to je um za servisiranje. Rekla sa Marini da se restartam za "onog pravog". Crkla je od smijeha. A to je živa istina.
Šetali smo tako nas troje, 2:1, ljubomorne mlade žene svoje mlade muževe nisu ispuštale iz vida, ruka u ruci, ljubav bez premca, da se vidi, da se dokaže svijetu kako je za njih brak i život u istom čista radost.
Živi bili pa vidjeli!!
S druge strane, tu su i pijani samci, sve redom seljačine bez trunke opće kulture, nalizani ko trube, njišu se i lelujaju, u prolazu svoja znojna ramena češući o moju novu majicu kaj sam ju kupila na sniženju. Pa sretnem nekog bivšeg dečka, još iz onh dana kad smo haračile po klubovima natankane vodkom i tko zna čim sve, pa se smijem spoznaji koga sam sve to ljubila, Bože mi oprosti na ovu Veliku Gospu...
I na koncu, sjednemo pod neki šator. Tamburaši su majstorski derali tambure, oznojenih čela, borbeno.
U trenutku kad smo svo troje bili na koljenima, u rukama držeći čaše pune vina, zaključila sam kako je vrijedilo doći "gore".
I bez najljepše oprave iz ormara, bez mladog frajera kojem bih gnječila dlan ne bih li nekome nešto dokazala, bez obzira na pijane luleke iz obližnjih sela...
Više nisam bila uljezna.
Evo banke, cigane moj i prijatelji s kojima nazdravljam životu.
Tu noć dugo ću pamtiti....
utorak, 11.08.2009.
Kratko o pundži
Gledam ga. Njega, koji je tako lako okupirao moje vrijeme.
Gledam ga. Na fotografijama. Pogledom istražitelja, blago naboran kut lijevog oka, usna zadrhti i...gasim sve. I računalo i svijetlo u svojoj sobi.
Odlazim na balkon gledati mjesec. Toplo je. U desnoj ruci držim cigaretu i zapravo se toliko dobro uklapam u taj pejzaž noći da mi se čini kako sam jedino tu na pravom mjestu.
Raspustila sam kosu što je čitav dan čamila u nemarno složenoj pundži, sputana, zarobljena... Ušutkana,,,
Olakšanje.
I dok sam tako promatala , naslonjena na ogradu sa obje ruke-kao da gledam panoramu nekog veličanstvenog grada, a ne svoje stražnje dvorište, shvatila sam,,,prava borba tek slijedi.
Kao da je na vrhu moje gave, u tom klupku dugih, crnih vlasi , čučala istina, laganim ritmičnim pokretima lijeve ruke prosipana svud po meni.
Treba naučiti plakati bez suza.
Treba zagladiti pukotine.
Treba strašću obljubiti vrijeme.
Nadati se. Ali znati zašto.
I tek onda gledati Njegove fotografije.
nedjelja, 26.07.2009.
Brane i Senka u kući cvijeća iliti ako je kraj boja-onda je boja kave
"Dobro jutro", rekao je i još dodao:"Jesi se udala? Nisi? Šta čekaš, jebo te?!"
Oho. Ma nemoj. Iako bih od sebe same očekivala vrlo burnu reakciju, ona je izostala.
Ne mogu. Ne želim. To je trošenje moje energije koje ionako imam na knap jer živim 300 na sat dok me istovremeno činjenica da sam single žulja kao kamen u cipeli.
Ne mogu si priuštiti vikanje na svakog majmuna što me podbode
pitanjem o bračnoj luci i uplovljavanju u istu.
Umjesto da mu rascopam glavu prvim tvrdim predmetom koji nađem pri ruci, lagano se nasmiješim i kažem " 25.08." Stara provjereno učinkovita metoda mog starog prijatelja koji ima 35 teških ljeta na plećima i nema djevu bajnu koja će mu kuvariti svaki dan, lagati mu da ju boli glava kad joj se jednostavno ne jebe, roditi mu dvoje malih popišanaca i ići s njim na
obiteljske ručkove/roštilje/obljetnice.
"Kad me netko pita ja samo bubnem datum, nema veze koji, gledam da je do tada bar 3 mjeseca lufta, onda ispada da sam u laganim svadbenim pripremama, tko pita dobije odgovor i više ne pita. Pokušaj s tim, pali svaki put!"-rekao mi je.
Danas su brakovi čisto sranje. Ne bojim se to reći niti napisati. Svi vi znate da je to istina.
Možda su uvijek i bili sranje, ali drugačije se živjelo.
Sporije. Smirenije. Tiše.
A ja samo slušam, te svoje kolege i kolegice, prijatelje kako prepričavaju nemile situacije u kojima su se našli nakon dva mjeseca ugodnog talasanja na bračnim valovima.
Gledam kako im se lica mijenjaju, kako im oči ispadaju, jer su hodali 5 godina prije no što su se uzeli, znali su sve reakcije, stavove, kad je koji od njih dvoje gladan, kad će koji prdnuti, kad je vrijeme za šutnju i mirno čitanje dnevne štampe, a kad za pijanku...
Sad, dva mjeseca nakon što se sva rodbina pijana koturala načičkanom salom za svadbe, oni su u sukobu. I to onom velikih razmjera. Od toga kad će raditi na djetetu (pod pretpostavkom da trbuh do zuba nije bio razlog vjenčavanja) do toga hoće li Ona, snajka prezimenokradica,
ove maćuhice posaditi lijevo ili desno od ulaznih vrata. Ma ko te jebe, tebe i maćuhice, posadi ih na obje strane, šta me zamaraš tim pizdarijama, dođem s posla i jedem fini ručak koji si mi ti, draga ženo, spravila s velikom ljubavlju (ili bar živim u takvom uvjerenju) i negdje na polovici mog hranjenja ti mi upadaš, nabrijana na cvijeće ko` da si na steroidima,
nek se malo uključim u aktivnosti oko kuće, kažeš da moraš sve sama, da sam ušao nespreman u brak. E pa draga moja, možda sam ja ušao, ali ti si takva ušla i takva ostala.
Meni je prilično jasno gdje sam, s kim i što mi je činiti. A ne sjećam se da sam ikad rekao kako ću saditi jebene maćuhice!
Eto. To je brak star dva mjeseca. Senka i Branimir.
A to je samo jedan šturi primjer. No ništa manje važan. Jer iz tih su se prokletih maćuhica rodile ozbiljne teme i rasprave, spominjale se majke i jebanje istih jer si onda nekad davno napravio ovo ili ono, umiješala se ona ista pijana rodbina, i došla je noć i oni posvađani legli u krevet.
Svatko na svojoj strani, s upaljenim noćnim lampicama.
Ona je čitala "Ljubav u doba kolere" i pitala se da li ovaj njen majmun uopće sluti što je to ljubav.
On je po deseti put prelistavao katalog vrtne opreme tražeći male jebene duguljaste tegle za to usrano cvijeće koje Senki toliko znači.
"Dobro jutro."-kaže Brane, sa mudrijaškim osmijehom na licu.
"Dobro jutro:"-kaže Senka. Ljuta, jer cijelu noć nije oka sklopila misleći kako se krivo udala, do tri ujutro se u svojoj glavi svađala sa Njim, a on o tome ne zna ništa. Mi, žene, to tako možemo.
I ljuta je. I bijesna je. I najradije bi mu te maćuhice zagurala u lijenu njušku.
Ona izlazi na trijem po dnevne novine i umalo da ne padne preko 4 tamno-zelene tegle iz kataloga.
Vraća se unutra.
"Vidiš, draga, sad ne moraš razmišljati hoćeš li cvijeće posaditi lijevo ili desno. Teglice možeš seliti kad i gdje te volja,,,"-rekao je, sa malo omiljene salame na jednodnevnoj bradi. Smijao se.
Čekao poljubac. Čekao da se u Senkinim očima pojavi onaj sjaj koji je večer prije ugasila svađa.
"Mogao si pitati, ja sam htjela tegle boja kave. "-rekla je i okrenula se sudoperu.
On je, buljeći u njena leđa i jutarnju naherenu pundžu, prestao žvakati i počeo shvaćati kako su se zajebali.
"Nije bilo boja kave. Samo ove su bile."-rekao je kratko i ustao od stola.
Nije dobio `hvala`, nije dobio `odjebi`, nije dobio ni onaj sjaj.
Dobio je samo tišinu.
Kroz nekoliko dana izgladili su odnose, pojebali se 5 puta i doručkovali komentirajući dnevne novosti, Severinine zaruke i misterioznu smrt Michaela J.
Maćuhice su zadovoljno rasle u teglama koje nisu boja kave, život se nastavio rolati u vremenu kao Harley Davidson mirnim cestama.
Ona je zaboravila na njegovu cvijetnu gestu. zapravo, nije ju ni primjetila.
Svaki put kad se posvađaju zbog ove ili one pizdarije, Brane izlazi na trijem i gleda te nasade u tamno-zelenoj, trebali su biti radost, ali sad samo pojačavaju osjećaj odsutnosti.
Ja sve to saslušam, kažem da će se sve srediti, ponekad se ne valja previše truditi, pusti stvari da teku, tu ste di ste, jebi ga.
Razilazimo se, on svojim teglama, ja svom računalu,njemu je lakše jer je istresao dušu uhu od povjerenja.
A meni...meni je lakše jer sam shvatila kako, ponekad, biti sama i nije tako loše.
25.08. Držati ću se te priče.
petak, 24.07.2009.
Inside job
Malo je dana do godišnjeg odmora. Ne mojeg. Mojih kolegica.
I neka im je, zaslužile su. Ja putujem u rujnu.
Ne znam gdje. Ne znam sa kim. Ne znam ni kako.
Ali znam da putujem.
Volim grad ljeti, ljudi nestanu pa se pojavljuju, promijenjenog tena, noseći
neke sitnice što su ih kupili na štandovima uz rivu, pričajući nove priče i žaleći se kako je odmor prekratko trajao. Oni bi još.
"Ma znam", kažem im, "svima nam je tako."
Ali meni je super kad vas nema, ljudi. Ja sjedim na terasi i pušim, tu i tamo ustanem da naplatim neku pizdariju koju ste odlučili kupiti, sunce piči, gledam sat, kraj smjene ...evo samo što nije. Doći ću kući, stati pod tuš i više neću čuti zujanje automobila, zvrndanje kase i dosadnu radio-postaju.
Pustiti ću neki blues, natočiti vino iz butelje u "čašu na nogu". Butelju ću ostaviti na stolu.
Jer znam da ću se zasigurno sjetiti nečega što će zahtjevati repete.
Imam osjećaj da mi nitko nikad nije rekao pravu istinu o tome kako će biti.
Odrasti, raditi, tugovati, voljeti.
Ali kad bolje pogledam, vidim da to ustvari nitko ne zna. Ne zna kako.
Onda se sva zapetljam u tu mrežu života.
Budem smušena. Ušusam se nekim svojim utjehama, zovem prijatelje,
tražim nadu kao pas mirisnu kost što smo je šutnuli na dvorište nakon objeda...
Neke ljude nikad ne zaboraviš.
Čitam mudre izreke mudrih ljudi iz prošlosti, povijesnih ličnosti, predsjednika, književnika...
Ne sluteći kako su čak i oni bili izgubljeni prije no što su shvatili to što su napisali, a u čemu nalazim vodilju ili opravdanje.
Ponekad ljudi govore tako mnogo tog, kroz sve, samo najmanje kroz riječi.
Tako ja već danima, sjedeći na terasi i ignorirajući priče povratnika s godišnjeg, nagovaram svoje izbrazdano srce da privuče megafon
i jekne "ODJEBI!" svim tim viškovima sa kojima teško korača naprijed.
Želim putovati lagano.
I ne zanima me kako je bilo u Pirovcu ili na Jelsi, i kako je voda bila topla ili nektarine 60 kn po kili. Jebe mi se za to. Nisam sebična. Jednostavno mi se takve stvari ne slušaju. Ne danas. Niti sutra, zapravo. Imam "inside job", pospremam i čistim kancelarije života u svojoj glavi, oprosti ako me boli kita za tvoje nektarine na Jelsi.
Arhiviram svoje završetke poput policijskih dosjea, kao u kriminalističkoj seriji gdje krhka plavuša izvlači i rješava slučajeve stare 100 godina.
Da,i ja imam sekciju "Cold Case".
Ali još sam topla. Još sam sretna. Još uvijek od života očekujem čuda.
Uspješno zanemarujem činjenicu da mi netko u svemu nedostaje. Netko od onih ljudi koje nikad ne zaboraviš.
Jebi ga sad.
Trpim i podnosim.
Jer odlazim. U rujnu.
utorak, 21.07.2009.
Svibanjski čovjek
Ako ga ne trebam, zašto nedostaje?
Ako nije važan, zašto na njega mislim?
Gledam to svoje srce, kao ogoljeno deblo, na mjestima kvrgavo, prljavo bijele boje, nezaštićeno. Što čeka? Zna li to uopće?
"Nećemo to više raditi, ok?"-kažem mu, ali ono me gleda, tužnim drvenim očima, poput djeteta koje je guralo prste u struju, spržilo se, ali preživjelo.
Govorim, ali uzalud. Vičem. Srce sve to podnosi mirno i u tišini.
Prkosi mi. Ne odgovara.
Šuti.
"Ima li smisla?"-pomislim.
Koga sam tražila? Koga voljela?
Koga zamišljala svo ovo vrijeme? Zašto je došao? Zašto je njegovim očima promaklo tako mnogo tog?
Je li doista bio tu ili sam sve to samo sanjala, jedne noći u svibnju, slomljena od posla, u zagrljaju samoće...
Ne znam sad više.
Zažmirim. Da ga opet vidim. Dolazi ulicom, smije se. Slow motion verzija, kako i priliči uspomenama.
Grli me rukama, nenadano čvrstim. Ljubi me. Usnama. Kožom. Svime.
Naravno, sa obližnje se terase čuje poznata melodija, Etta James i famozna "At last..."
Ja se grčim na trosjedu, u kaotičnom stisku prazne kuće, u ruci gužvam komad zavjese suzama perući prozorsko staklo.
Vani, razumljivo, kiši.
Idealan ugođaj za autodestruktivno stvorenje poput mene, stari je na poslu, mali pas je sit i spava, tog sumornog prijepodneva mogla sam se raspadati, nitko nikad neće saznati.
Cigaretu držim među prstima, ne pušim je, ona sama dogorijeva i ugodno smrdi dok sjećanje od lica radi grimase...
Padnu mi na pamet sve moje priče, započete pa naprasno prekinute, sve one oči koje su me s ljubavlju gledale, neke dugo, neke nešto kraće...
I, zapravo, znam da plačem zbog svih. I zbog nikoga.
Zbog plakanja samog.
Rano za odustati, a kasno za bježati, držim sat na nišanu. I shvaćam da ga trebam i da je važan.
On.
Svibanjski čovjek.
-"Ok. Nećemo to više raditi. Ali što ćemo sa... ovim ovdje?"-iz sjene, ali postojano, javilo se srce.
-"E jebi ga, srce. Pati. Ili umri. Ja moram na posao. Biti sretna djevojka i biti vrijedna blagajnica. Sakriti ćemo suze. Što kažeš?"-rekla sam.
-"Ok..."-reklo je srce.
Nešto kasnije toga dana, zajedno smo se raspadali, u skučenom WC-u, gužvajući toaletni papir poput one zavjese na mom prozoru.
Naime, plan je bio dobro osmišljen.
Ali... nismo računali na Ettu James.
-"Nemaš li ti pametnijeg posla od plakanja?"-pitala sam.
-"Pa...ne baš."-reklo je srce.
-"Ah, dovraga. Zaplešimo..."-rekla sam brišući prodorno crne tragove maskare, suočena sa bučnim kupcima koji me 10 minuta čekaju na kasi i jebu mi mater što me nema.
-"Pa dobro do kada ću ja čekati da platim? Mislite da imam vremena? Gdje ste bili do sad?!"-kupac br. 1., nestrpljiv, agresivan, zajedljiv, svakodnevan...
-"Gdje sam? Hm. Bila sam u svibnju. Ali sad sam opet tu. Hvala Vam i dođite nam opet. "-rekla sam, veselo i prpošno, dok je kusur zveketao po pultu. Kupac br. 2 me nije ništa pitao. Kupac br. 3, također.
Prišla sam policama, privukla kutiju čipsa i bacila se na posao pjevušeći.
At last,
my love has come along,
my lonely days are over and life is like a song,,,,,,,,
Pjesma je postala moje najbolje utočište. Moram li reći-i jedino?!
